I dok sam sjedila sad na stolici i gledala Uvod u anatomiju od sinoć scenu kad je bilo pogubljenje čovika iz zatvora koji se pokušao ubit u bolnici da bi darovao organe dijetetu koji je trebao jetra i crijeva....
Sjedila sam nepomoćno, mirno u mračoj tihoj sobi sa malim tračkom svijetlosti koje prolazi kroz moj prozor koji gleda na praznu ulicu... Gledala san kako je zatvorenik gledao točno Meredith u oči skoro do samog kraja svog života i onda pogledao onako u strop stisno šake.... Sjedila sam ispred televizije i obuzeo me čudan osjećaj.... neznam...I naposljetku je zatvorio oči.... I lagano opustio šaku .... Svršeno je s njegovim životom... bilo je strašno.. Toliko me pogodila ta scena mislila sam o svemu o svom životu koji tek počinje, o svojoj smrti... Hoću li ja na neki brutalni naćin ostavit svoje tijelo, hoću li vijerovat, hoću li bit ispunjena, hoću li proživjeti život kako bi trebala...U tom trenutku jedna suza je krenula niz lice... Nisan je htjela obrisat.. Putovala je obrazima tako lagao i nježno... Nju je slijedila i druga, treća... Osjećala sam kako se kupe u očima... Drhtala sam i gledala, gledala i gledala... Suze su se osušile, ona jedna je ostala klizila mi je niz vrat. Dok su se suze sušile vrtile su mi se slike po glavi brzinom svijetlosti.. Misli, dijela, cijeli život...
Nemam šta reči... Nema....



Ako želite skinuti ovu sliku kliknite OVDJE

Trebam promijenu.... Jednostavno nemogu dalje, nemogu dalje bez bitne promijene u ovom životu na prelasku u odrasli svijet.... Nije da mi je loše, nije da san žalosna ili tužna, ali jednostavno mi e dosta i nemogu nastavit ovako dalje.... U školi je sve dobro, prijatelji su divni, zabava je odlićna, sve ok. Ali isti stil oblacenja, svakodnevno gledanje starih lica koje viđan u proteklih osam godina što to bili profeori ili učenici jednostavno su postali navika i svakodnevnica.... Neobjašnjivo više ne želim nastavit dalje ovako... Umorna san od ovakvog načina života osjećam se kao da ću radit to kroz ostali dio života.. Ovih osam godina se činilo viječnim. Sad dobiješ osjećaj kao da iz ovoga nećeš nikad izaći jednostavno nemožeš nastavit dalje... Nemaš uopće cilj ni put... Jedva čekam srednju i ovo prelazno ljeto.. kad ću se upustiti u nove stvari, dobiti neki cilj. Promjena društva, sazrjevanje u slijedečih 4 godine....
Koliko god se činilo kao smisao za život, novi početak isto tako ne želim otići iz ove proklete škole u kojoj sam više od moga pola života u školi u kojoj te profesori moraju volit da bi imao dobre ocijene, u školi u kojoj sam doživila prve uspone i padove, u školi gdje san stekla prve prave prijatelje.... Strah me je da me neće prihvatiti kao onakvu kava ja zbilja jesam...
Al sa druge strane cilj, nove putanje, ljudi koji vole ovaj put koji sam ja izabrala koji će ići samnom....Tome se veselim.. obojat ću kosu, promjeniti stil i počet ispočetka umijesto 7 imat ću 15 umijesto izgubljena bit ću zrelija, umisto nezrela bit ću donekle zrelija....I nadam se da ću pronaći istinsku sreću kakvu sam uvijek htijela i da neću nikad zahtjevat promjenu, kao šta je zahtjevam sada...



Ako želite skinuti ovu sliku kliknite
OVDJE

Bila jedna djevojčica u urbanom gradu koja je sanjala o ZVIJEZDI i nije ništa znala o životu.
Bila jedna druga djevojčica u jednom gradiću koja je razmišljala o ZVIJEZDI.
Tu sam i ja cura u gradu koja je tražila ZVIJEZDU sreće....
Gdije su ZVIJEZDE ljudskih snova i razmišljanja, preko kojih se nebesa i oblaka do nje dolazi?

To je jedan ulomak u (dosadnoj) priči koji me oduševio... Znaju te ovakve stvari zapitiat? Stvarno... kako, gdje, kuda, zašto....

SREĆA?!?! Što je to? Gdje? Kamo? Kuda? Kako?
Kad kažem sreća svi promislite osmjeh, blistanje u očima.. Sreća je nekakav osječaj koji ispuni cijelo tvoje tijelo, osječaš se kao da ćeš poletjet, ništa ti nemože zaustviti osmijeh na licu.. Nešto prekrasno....Stvarno...
Al gdje i kako je naći.. Svi ovi materijalni lljudi traže sreću.. Zapravo svi traže sreću... Svima treba osmijeh...Svima treba sreća.....
Sva pitanja kako? kuda? gdje? naći sreću zapravo prverstveno zavisi kako gledate... Da.. Da.. Ima ljudi ( ne svi) kojima je sreća nešto veliko, golemo, neostvarljivo... Trude se, plaću, viću, tuku, guraju da bi došli do sreće...
Čemu vikati ako se sreća može naći u djeteovom osmjehu?
Čemu plakati ako se sreća može naći u zagrljaju prijatelja?
Čemu vrištati, ako se sreća može naći u pogledu ?
Čemu urlanju ako se sreća može naći u lijepom stihu?
Čemu trudu ako se sreća može naći u sretnoj pijesmi?
Čemu penjanju ako se sreća može naći u plesu?
Čemu jadikovanju ako se sreća može naći u veselom psu?
Vidite sreća nije ništa veliko.. Treba vam samo neka mala riječ i neko malo dijelo da pronađete sreću.... Tko malo vam treba, a neki ljudi se tako puno trude....
I sad bi dobro došla izreka: ''Sreća se pronalazi u malim stvarima'' i ona: '' Osmjeh ne košta ništa, a donosi puno....''



AKo želite skinuti ovu sliku kliknite OVDJE


Puno smijanja i blistanja van želim.... =D

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.