I dok sam sjedila sad na stolici i gledala Uvod u anatomiju od sinoć scenu kad je bilo pogubljenje čovika iz zatvora koji se pokušao ubit u bolnici da bi darovao organe dijetetu koji je trebao jetra i crijeva....
Sjedila sam nepomoćno, mirno u mračoj tihoj sobi sa malim tračkom svijetlosti koje prolazi kroz moj prozor koji gleda na praznu ulicu... Gledala san kako je zatvorenik gledao točno Meredith u oči skoro do samog kraja svog života i onda pogledao onako u strop stisno šake.... Sjedila sam ispred televizije i obuzeo me čudan osjećaj.... neznam...I naposljetku je zatvorio oči.... I lagano opustio šaku .... Svršeno je s njegovim životom... bilo je strašno.. Toliko me pogodila ta scena mislila sam o svemu o svom životu koji tek počinje, o svojoj smrti... Hoću li ja na neki brutalni naćin ostavit svoje tijelo, hoću li vijerovat, hoću li bit ispunjena, hoću li proživjeti život kako bi trebala...U tom trenutku jedna suza je krenula niz lice... Nisan je htjela obrisat.. Putovala je obrazima tako lagao i nježno... Nju je slijedila i druga, treća... Osjećala sam kako se kupe u očima... Drhtala sam i gledala, gledala i gledala... Suze su se osušile, ona jedna je ostala klizila mi je niz vrat. Dok su se suze sušile vrtile su mi se slike po glavi brzinom svijetlosti.. Misli, dijela, cijeli život...
Nemam šta reči... Nema....



Ako želite skinuti ovu sliku kliknite OVDJE

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.