Trebam promijenu.... Jednostavno nemogu dalje, nemogu dalje bez bitne promijene u ovom životu na prelasku u odrasli svijet.... Nije da mi je loše, nije da san žalosna ili tužna, ali jednostavno mi e dosta i nemogu nastavit ovako dalje.... U školi je sve dobro, prijatelji su divni, zabava je odlićna, sve ok. Ali isti stil oblacenja, svakodnevno gledanje starih lica koje viđan u proteklih osam godina što to bili profeori ili učenici jednostavno su postali navika i svakodnevnica.... Neobjašnjivo više ne želim nastavit dalje ovako... Umorna san od ovakvog načina života osjećam se kao da ću radit to kroz ostali dio života.. Ovih osam godina se činilo viječnim. Sad dobiješ osjećaj kao da iz ovoga nećeš nikad izaći jednostavno nemožeš nastavit dalje... Nemaš uopće cilj ni put... Jedva čekam srednju i ovo prelazno ljeto.. kad ću se upustiti u nove stvari, dobiti neki cilj. Promjena društva, sazrjevanje u slijedečih 4 godine....
Koliko god se činilo kao smisao za život, novi početak isto tako ne želim otići iz ove proklete škole u kojoj sam više od moga pola života u školi u kojoj te profesori moraju volit da bi imao dobre ocijene, u školi u kojoj sam doživila prve uspone i padove, u školi gdje san stekla prve prave prijatelje.... Strah me je da me neće prihvatiti kao onakvu kava ja zbilja jesam...
Al sa druge strane cilj, nove putanje, ljudi koji vole ovaj put koji sam ja izabrala koji će ići samnom....Tome se veselim.. obojat ću kosu, promjeniti stil i počet ispočetka umijesto 7 imat ću 15 umijesto izgubljena bit ću zrelija, umisto nezrela bit ću donekle zrelija....I nadam se da ću pronaći istinsku sreću kakvu sam uvijek htijela i da neću nikad zahtjevat promjenu, kao šta je zahtjevam sada...



Ako želite skinuti ovu sliku kliknite
OVDJE

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.