Volim ga.. Jako dugo.. Volim ga više od ljeta, više od kiše, više od mora i od Božićnog jutra… Problem je to što on voli drugu.. On šeta ulicama s drugom.. Ja sam sama i nesretna, nesretna bez njega… Kažu da ljubav s vremenom nestaje… Ali moja ne nestaje.. Svaki dan jača svaki dan je veća i veća… Volim ga.. Puno ga volim… Ali neželim bit s njim, jer nebi bio sretan samnom.. On je sretan s njom.. Njemu ta ljubav daje smisao za život, za moju ni nezna.. A ja ga volim, ja ga volim do boli.. Za Božić mu želim sreću.. Želim da bude sretan, drago mi je zbog njega jer je našao osobu koju voli , u kojoj vidi podšku, svijetlo i toplinu.. Našao je osobu koja mu grije srce.. Našao je osobu koju voli. I želim da bude sretan s tom osobom, da je uzdiže, da je grije poljupcima i tiješi zagrljajima.. Želim mu sve najbolje.. Djede nemoj mi ništa dati, daj njemu sreće, jer ako je on sretan i ja sam sretna.. Nek bude sretan, to što nije samnom ja ću preživjeti.. Volim ga.. On ni nesluti da ima moje srce…

‘’ I've tried so hard to tell myself that you're gone But though you're still with me I've been alone all along’’

A upalite pismu =)

Šetam ulicama grada užurbanim korakom.. Moje starke škripuću i gaze po lokvama I mokrim cestama.. Kiša pada nemilo.. Ja u svojoj tuti s velikom kapuljaćom na glavi borim se sa burom, jugom i pljuskom.. Skliže se, hladno je.. Borim se sa vijetrom koji puše I nosi papire i svo ono smeće po prljavom gradu.. Okrećem se i vidim ljude koji se isto tako bore protiv jetra i kiše.. Vjetar lomi kišobrane, kiša pere ulice i čisti zrak.. Sav onaj smog i oćajan zrak koji izlazi iz onih limenih čuda je uklonjen.. Napokon dišem, dišem punim plućima.. Volim kišu.. Smiruje me i potiće na razmišljanje.. Vidim ono što inaće ne.. Vidim koliko je zapravo život sjeban i koliko su ljudi u kurcu i kako ovaj svit ide u božiju mater.. xD xD
Borim se s prirodom.. Koliko god skližem i prosklizavam, koliko me god vjetar nosio i kiša padala po meni ja ću nastavit disati, ja ću nastavit hodati. .. Koliko god su mi starke mokre i koliko se god kiša slivala niz moju kapuljaću ja ću nastavit disati, ja ću nastavit hodati.. Borit ću se i stignit ću do cilja..
Kao i u životu.. Ruše me, gaze me, al svejedno se ustanem i nastavljam dalje.. Nek me bacaju, nek se spotićem nastavit ću …. Krvarim, zacijelit ću.. Kao vuk lizat ću rane I vratiti se u putanju i hodati.. Po svim burama i olujama, po svim nevremenima I vrućinama ja ću ići.. Ići ću do cilja.. Jer me tamo čeka nešto, nešto manje sjebano nego ovo… =D



Blah, blah.. Ugl.. Skinite ode sliku..

Upalite pismu

Puno sranja, puno loših stvari, uspomena se desi u našim životima..
Puno sretnih i lijepih stvari se desi u našim životima..
Najgore neam je što jedna loša prekrije puno, puno dobrih događaja dosta duže nas drži nego one dobre..Al smo borci i prebolimo, krenemo naprijed što god se desi, al svejedno se puno lošeg događaja.. i onda se pitamo koa poanta? Za što živimo kad se svaki dan boriš za preživljavanje? Ćemu to sve? Tražimo razloge.. Da vam pomognem.. Živimo za trenutke.. Živimo za trenutke sreće.. To je sve što nam treba.. Trenutci sa voljenima.. Trenutci sreće.. Radost...
Zaboravite suze i sva loša razdoblja.. Zovite prijatelje, plačite od smija, plešite, radite budalu od sebe.. Stvorite trenutke.. Trenutke za koje vrijedi živjeti... =)



Skinut sliku ovdje ako želite..

Slušajte ovu pijesmicu dok čitate =)

1. razred srednje škole.. Da.. Ušla sam u školu i neznam nikoga.. Izgubljena među mnogo, mnogo ljudi.. Okrećem se, tražim ljude.. Tražim ljude, tražim buduće prijatelje.. Stojim u gomili i okrećem se.. Vrijeme je sporo, svijet se vrti.. Gledam i nevidim.. Prolazi vrijeme.. Upoznam se sa svima u učionici broj 1... Padaju odma zajebancije, al svejedno san izgubljena.. Vidim svima njima u očima da su izgubljeni koliko i ja.. Strah u očima.. Povlaćanje u sebe.. Upoznavam ljude koje prvi put vidim i svi smo osuđeni bit 4 godine skupa.. Toliko imena, toliko profesora i tih pustih hodnika i skala.. Svi se vrtimo i neznamo gdje, kamo, kuda.. Prvi put se osijećam tako usmljeno i izgubljeno..



Skinite sliku OVDJE

Predraga mi e ova pisma.. Slušajte i naravno čitajte

Upoznala san momka jednog lipog prošle godine.. Dogovorili smo se za na more... Ja san kasnila ka i uvik... U tom trenu vidila sam ga kako izlazi iz mora.. Podignio je glavu i pogledao me toćno u oči i nasmješio se... Taj trenutak, taj osmjeh neću nikad zaboravit.. To je jedan od najlijepših trenutaka u mom životu... Taj osmjeh, taj trenutak sanjam često, razmišljam četo o njemu.. Pojavljuje mi se svaki put kad ga ugledam.. Nikad mi više nije uputio taj osmjeh.. Neznam zašto se nasmješio..Neželin znat, da nepokvarim trenutak.. Taj anđeolski osmjeh.. Tako me rastopio i ostao mi urezan u sijećanju.... I sad dok slušam pismu James Blunt- You'r beutiful suze su mi opet krenile... Vjerujte mi aj trenutak koji je trajao vrlo kratko će mi ostat u sijećanju zauvijek... Kao da me vidio .... Vidio mene... Nasmješio se i ja sam se nasmješila..

Smijite se često koliko god možete.. Vama to ne zanći puno, a nekom može prolijepšati dan... ili kao meni ostat zauvijek u sijećanju.... =)))




Ako želite skinuti sliku kliknite OVDJE

=)) Dok čitate upalite ovu pismu =)

Bili jednom dvoje prijatelja.... On i ona...Voljeli su se svim srcem... U razlićito vijeme... Ona ne baš neka ljepotica, snažnog karaktera, ne jedna od onih cura koje samo klimaju glavom... Znala je voljeti cijelim srcem...On.. Ljepotan s najlijepšim osmjehom... Bili su prijatelji... Ona ga je voljela svim svojim srcem, al njemu je predstavljala samo prijateljicu koja ga zna nasmijat. On je padao, ona ga je dizala nakon svake njegove propale veze... Mogao je vidjeti njenu ljubav prema njemu u svakom njenom pogledu i osmjehu, al nije...Ona se pomirila s činjenicom da nemogu bit ništa više od prijatelja... Zbog toga je patila i s vremenom je ljubav nestala... On nakon puno padova je shvatio da je najbolja cura bila njemu ispred nosa.. i nije mu dolazilo u glavu zašto i kako je prije nije vidio... On ju je zavolio svim svojim srcem.. Ona je vidjela njegovu ljubav u svakom njegovom pogledu i osmjehu... Al on je shvatio... pekasno... I sad svaki dan gleda curu koju voli, koju je mogao imat, al više ne....



Ako želite skinut ovu sliku kliknite OVDJE

Kad sam bila mala često san čula na kraju priće: ,,Živjeli su sretno do kraja života''. Čula sam da su te princeze živjele sretno cijelog svog života.Imale su dvorac, sreću, veselja. uglavnom ono šta želin reć da su imale ''savršen život''.
Ja kad sam bila mala isto sam sanjala o svojoj prići... Da...Svi su... Vjerujem...I vidim da se moja prića nije ostvarila. nije ništa kao u prići iz snova...
U mojoj realnoj prići sve je obrnuto....Svog princa na nećem bijelom nisam pronašla, dvorac nisan vidila tu je i bol i patnja, propale ljubavi koje se u prići nespominju, ali sam sretna. Ako ste primjetili možda... Nijedna nije imala prijatelje... Ja imam... Oni su ti koji meni donose sreću i veselje. Oni su ti koji mi daju najveći razlog da nastavim živit na ovom šugavom svijetu... Bez njih nebi vridilo živit <3 Moja realna prića je bolja nego ona u snovima...Jebeš dvorac...I na kraju se pitam: Kako princeze iz prića mogu bit sretne bez prijatelja??




Ako želite skinut ovu sliku kliknite OVDJE

Prvo bi vam se zahvalila na komentarima jer mi stvarno puno znaće... =))
I molim vas da upalite ovu pismu dok čitate post... fala =)


Ljubav?!?!
Prekrasno se probuditi ujutro i pomisliti na njega.. Na njegov osmjeh, sjetit se njegovih glupih zajebancija... Lijepo se probudit ujutro s osmjehom na licu.. Prekrasno.... Dok... Da uvijek postoji nešto, nešto šta nas sjebe, neka osoba, nešto.. Nikad nemože bit sve glatko.. Ma nebi to bilo to. Tako i s mojom ljubavi i s osmjehom ujutro došao je kraj...
I sad stvari kao da su se prevrnile naopako.. Gledaš svijet drugaćije, nedaš nikom blizu da ti srce nebi slomio.. Prošli post je bio posvećen jednoj osobi u koju sam ja bila iskreno zaljubljena i tribalo je nešto bit.. .... Dok... Eh da.. Ta osoba, ta zmija koja ga je šćapala ga...Ta pokvarena štuka koja ga je uvatila jer je plava i jer je perverzna i tako to šta muškima diže khm.. Zašto ne izaberu nekoga ko ima osobnost, nekog ko razmišlja svojom glavom, a ne tuđima? Neko ko ima svoje mišljenje, a ne nekog ko klima glavicom ko debil? Ja sa prijašnim likom sam bila iskrena i rekla što mislim i kako i šta osjećam prema njemu, al on jednostavno nije osijećao isto... Kad mi je probio i napravio rupu na mom srcu zatvorila sam srce i poslala ga na rehabilitaciju , al došao je i drugi kojem nisam ništa tila reć kako se osijećam i šta osjećam... I sad... Patim.. Al ko mi je kriv??? Opet ću srce poslat na rehabilitaciju i opet ponovno i ponovno... Da, znam da će se događat još to dosta puta.. Al nemojte moje srce više lomit... Opet priznajem Volim te... Kako bi sad rekla Avril: ''You were all the things I thought I knew And I thought we could be..... So much for my happy ending''



Ako želite skinuti ovu sliku kliknite OVDJE

Želiš li znati koliko mi značiš?
Želiš li znati koliko mislim na tebe?
Želiš li znati koliko suza isplaćem zbog tebe?
Želiš li znati kako se osijećam bez tebe?

Puno mi znaćiš.... Ti si kao moje svijetlo na kraju dugog, mraćnog tunela.... Ti si kao osmijeh među milijun tužnih lica...Ti si kao zraka sunca koja se probija kroz tmurne oblake... Ti si kao zagrljaj tužnom dijetetu...
Mislim na tebe kad osijetim prvu kap kiše jer me posijeti na onu prvu suzu koju pustim svake većeri zbog tebe. Mislim na tebe kad zaklopim oči jer se nadam da kad ih otvorim da ćeš biti tu.
Dali znaš koliko je suza samo prošlo niz moje obraze? Dali znaš koliko noći ja plaćem zbog tebe???
Fališ mi svakim danom sve više i više.. Ti si kradljivac mojih snova i misli. Fališ mi kao dijetetu njegova igraćka. Trebaš mi kao zrak što ga udišem svakodnevno. Bez tebe sam kao čovijek bez duše, kao sunce bez zraka, kao lice bez osmijeha...
Jel znaš koliko mi muka zadaješ svakog dana? Jel znaš koliko mi boli prijuštiš svakom neodgovorenom porukom.? Ne.. Ti i neznaš koliko mi znaćiš... Ti i neznaš da me možeš spasiti i samo osmijehom, jednim kratkim pogledom upućenom meni... Da... Priznajem.... Volim te.....




Ako želite skinuti ovu sliku kliknite OVDJE

Ja i ti nekada smo bili mi,
a sada na tebe ostaju uspomene,
Ljubav nikada manja od neba,
a sada samo sjećanja.

Sada krece 3 dio priće
I zašto baš sve na tebe sada liće?
Al ni jedna nisi ti i ni jedan nisam ja.
Šta je poslje bilo neka sada svako zna.
Povrjedila si dečka koji hito sve da ti da.
I onda ko zna, verovatno bi se tada ispunio tvoj san,
dvorac,plaža, ti i ja.
I onda bi bila sretna I nasmijana sva.
Možda bi se prića I sretno završila,
da nisi pogrješila I sa drugim otišla.
Kada sam te pitao, jel ima poblema,
odmahnula si glavom I rekla da ih nema.
Da ti je škola uha, ja sve ocjene popravio na
Blaywatchu, Pirani, Havenu I Hrabrom srcu.
I nije sve u kolima, slavi ili novcu,
a ja sam ostao sam, sam u našem dvorcu.

Ja I ti nekada smo bili mi,
a sada na tebe ostaju uspomene,
ljubav nikad manja od neba,
a sada samo sjećanja.

Da li I dalje ti o nama pišeš
ili me zauvijek iz svog sjecanja brišeš?!
Da li sada njemu na moj parfem mirišeš,
što sam ti kupio za godinu dana?!
Koliko sam se trudio mislim da znaš I sama:
lagana balada, sjveće, vino ,čokolada, srce.
Za sve ovo ti hvala, da me saćuvaš ti nikada nisi znala,
jer nisi bila prava.
Poljubac I poslije par dana trećem si se dala,
ali ti ceš zauvijek biti I ostati moja mala.
Hey! Sve ovo je šala, vratićeš se jednog dana,
reci mi zar ne, ali samo zablude.
U jednoj lažnoj nadi,
odmah poslje mene s drugim ljubiš se na Adi,
ali šta ćeš? Još uvijek smo mi mladi,
pa se često velika ljubav jednostavno zaledi
i nikada više ne odledi.
Puno je bedaka.
Jel se sećaš kako si se onda napila za Novaka,
celu noć te umivali ja I moja baka?!
Pa se pitam jel je istina kada si rekla da me voliš.
Možeš opet I srce da mi slomiš,
ali moja ruka I dalje rime ce da piše.
Jedino znaj : Ja i ti nikada, ali nikada više!!!!!...

Ja I ti nekada smo bili mi,
a sada na tebe ostaju uspomene,
ljubav nikad manja od neba,
a sada samo sjećanja.

Ja I ti nekada smo bili mi,
a sada na tebe ostaju uspomene,
ljubav nikad manja od neba,
a sada samo sjećanja.



Na ovom prekrasnom blogu zaslužuje mijesto ova pijesma koja me zaludila.... Stvarno me je pokopala.. Jedan od najlijepših tekstova koje sam ja ikad čula.. Svaka čast! Možete poslušati pijesmu na ovoj stranici... <3



Ako želite skinut ovu sliku kliknite OVDJE

AwwiČ SLušajte =)

Rastanak me puno puno manje bolio nego što sam očekivala..... Utjehu smo našli u zabavi, piću, duvanu i našoj predobroj osmaškoj.. Svatila sam da ću njih viđat svaki dan.. Jer mi smo svi tu i još ćemo dugo bit... Svi živimo u istom kvartu....Ipak opet će mi nedostajat gluposti na satu i zajednički odmori...
Škola je završila to me jako jako raduje i jedva san čekala ić ća, ali opet me nešto drži ono jaće od mržnje prema školi... Moji prijatelji, prijatelji koji su mi donosili radost svakim danom.. Prijatelji koji su svaki dan pitali ista pitanja: Kad zvoni? Koliko je sati? Imaš žvaku? Aj oš mi posudit gumicu? Imaš punte? Ja znam da će me ta pitanja zasigurno pratit i dalje, ali neće ti ljudi pitat pitanja.. Doći će neki drugi, nepoznati ljudi s tim pitanjima.. Nadam se iskreno da će me oni usrećivat i tješit kad mi je teško kao moji prijatelji koje volim najviše na svijetu i koje nikad, nikad, baš nikad neću zaboravit.... <3

VOLIM VAS!!!!!



Ako želite skinuti ovu sliku kliknite OVDJE

=) Slušajte ovo usput

Sjedim u mraku za kompjuterom i pišem ovaj post.. I dok slušam stihove Parnog valjka ,,Sve još miriše na nju i dan i jutro što će doći. Nakon ove noći, noći bez sna. I dvijesto godina da ih brojim u samoći, otkako je otišla...'' i pljusak vani.. Kapljice koje udaraju od pod i stvaraju pijesme.... Ta prokleta kiša koja probudi usamljenost i tužna razmišljanja ljudima... Tako i mene je začarala... A pijesma meni draga me prisjetila da ima još samo 6 dana do kraja godine.... Da... 6 dana me dijeli od praznika i završetka mog školovanja u osnovnoj školi....Za 6 dana opraštat ću se od škole i svojih prijatelja s kojima sam provela 8. Godina svog života.... S nekima i 9... Došlo je i to vrijeme kad se prijatellji rastaju... Nakon 8 godina provedenih skupa, svakodnevno druženje...Nije lagano se oprostit od ljudi s kojima sam provela više od pola svog života s kojima sam se smijala, plakala, zabavljala, bila razocarana.Sad je došlo vrijeme da se raziđemo da svak ode svojim putem kao na križanju ceste...Sad polako otvaram novi prazan list na koji ću ispuniti nadam se smjehom, zabavom, prijateljstvom i ljubavlju, ali naravno nikad neću zaboravit ni izbrisat sjećanje na svoj stari 8.b razred, na svoju školu, prijatelje... Ipak tu sam naučila što je ljubav i prijateljstvo i kako postići ono što nemogu dobiti, a naučila sam i pasti i kako ne tugoat kada doživim poraz....Naučila sam da se neke stvari ne mogu promijenit , ma koliko pokušavala i da se moram suočit s njima.... Naučila sam se oslonit na sebe i na druge ljude... Nadam se da ću bit sretna kao što sam bila u ovoj školi pa i više... I naći prave prijatelje na kojih ću se moći osloniti sljedećih 4 godina...



Ako želite skinuti ovu sliku kliknite OVDJE

I dok sam sjedila sad na stolici i gledala Uvod u anatomiju od sinoć scenu kad je bilo pogubljenje čovika iz zatvora koji se pokušao ubit u bolnici da bi darovao organe dijetetu koji je trebao jetra i crijeva....
Sjedila sam nepomoćno, mirno u mračoj tihoj sobi sa malim tračkom svijetlosti koje prolazi kroz moj prozor koji gleda na praznu ulicu... Gledala san kako je zatvorenik gledao točno Meredith u oči skoro do samog kraja svog života i onda pogledao onako u strop stisno šake.... Sjedila sam ispred televizije i obuzeo me čudan osjećaj.... neznam...I naposljetku je zatvorio oči.... I lagano opustio šaku .... Svršeno je s njegovim životom... bilo je strašno.. Toliko me pogodila ta scena mislila sam o svemu o svom životu koji tek počinje, o svojoj smrti... Hoću li ja na neki brutalni naćin ostavit svoje tijelo, hoću li vijerovat, hoću li bit ispunjena, hoću li proživjeti život kako bi trebala...U tom trenutku jedna suza je krenula niz lice... Nisan je htjela obrisat.. Putovala je obrazima tako lagao i nježno... Nju je slijedila i druga, treća... Osjećala sam kako se kupe u očima... Drhtala sam i gledala, gledala i gledala... Suze su se osušile, ona jedna je ostala klizila mi je niz vrat. Dok su se suze sušile vrtile su mi se slike po glavi brzinom svijetlosti.. Misli, dijela, cijeli život...
Nemam šta reči... Nema....



Ako želite skinuti ovu sliku kliknite OVDJE

Trebam promijenu.... Jednostavno nemogu dalje, nemogu dalje bez bitne promijene u ovom životu na prelasku u odrasli svijet.... Nije da mi je loše, nije da san žalosna ili tužna, ali jednostavno mi e dosta i nemogu nastavit ovako dalje.... U školi je sve dobro, prijatelji su divni, zabava je odlićna, sve ok. Ali isti stil oblacenja, svakodnevno gledanje starih lica koje viđan u proteklih osam godina što to bili profeori ili učenici jednostavno su postali navika i svakodnevnica.... Neobjašnjivo više ne želim nastavit dalje ovako... Umorna san od ovakvog načina života osjećam se kao da ću radit to kroz ostali dio života.. Ovih osam godina se činilo viječnim. Sad dobiješ osjećaj kao da iz ovoga nećeš nikad izaći jednostavno nemožeš nastavit dalje... Nemaš uopće cilj ni put... Jedva čekam srednju i ovo prelazno ljeto.. kad ću se upustiti u nove stvari, dobiti neki cilj. Promjena društva, sazrjevanje u slijedečih 4 godine....
Koliko god se činilo kao smisao za život, novi početak isto tako ne želim otići iz ove proklete škole u kojoj sam više od moga pola života u školi u kojoj te profesori moraju volit da bi imao dobre ocijene, u školi u kojoj sam doživila prve uspone i padove, u školi gdje san stekla prve prave prijatelje.... Strah me je da me neće prihvatiti kao onakvu kava ja zbilja jesam...
Al sa druge strane cilj, nove putanje, ljudi koji vole ovaj put koji sam ja izabrala koji će ići samnom....Tome se veselim.. obojat ću kosu, promjeniti stil i počet ispočetka umijesto 7 imat ću 15 umijesto izgubljena bit ću zrelija, umisto nezrela bit ću donekle zrelija....I nadam se da ću pronaći istinsku sreću kakvu sam uvijek htijela i da neću nikad zahtjevat promjenu, kao šta je zahtjevam sada...



Ako želite skinuti ovu sliku kliknite
OVDJE

Bila jedna djevojčica u urbanom gradu koja je sanjala o ZVIJEZDI i nije ništa znala o životu.
Bila jedna druga djevojčica u jednom gradiću koja je razmišljala o ZVIJEZDI.
Tu sam i ja cura u gradu koja je tražila ZVIJEZDU sreće....
Gdije su ZVIJEZDE ljudskih snova i razmišljanja, preko kojih se nebesa i oblaka do nje dolazi?

To je jedan ulomak u (dosadnoj) priči koji me oduševio... Znaju te ovakve stvari zapitiat? Stvarno... kako, gdje, kuda, zašto....

SREĆA?!?! Što je to? Gdje? Kamo? Kuda? Kako?
Kad kažem sreća svi promislite osmjeh, blistanje u očima.. Sreća je nekakav osječaj koji ispuni cijelo tvoje tijelo, osječaš se kao da ćeš poletjet, ništa ti nemože zaustviti osmijeh na licu.. Nešto prekrasno....Stvarno...
Al gdje i kako je naći.. Svi ovi materijalni lljudi traže sreću.. Zapravo svi traže sreću... Svima treba osmijeh...Svima treba sreća.....
Sva pitanja kako? kuda? gdje? naći sreću zapravo prverstveno zavisi kako gledate... Da.. Da.. Ima ljudi ( ne svi) kojima je sreća nešto veliko, golemo, neostvarljivo... Trude se, plaću, viću, tuku, guraju da bi došli do sreće...
Čemu vikati ako se sreća može naći u djeteovom osmjehu?
Čemu plakati ako se sreća može naći u zagrljaju prijatelja?
Čemu vrištati, ako se sreća može naći u pogledu ?
Čemu urlanju ako se sreća može naći u lijepom stihu?
Čemu trudu ako se sreća može naći u sretnoj pijesmi?
Čemu penjanju ako se sreća može naći u plesu?
Čemu jadikovanju ako se sreća može naći u veselom psu?
Vidite sreća nije ništa veliko.. Treba vam samo neka mala riječ i neko malo dijelo da pronađete sreću.... Tko malo vam treba, a neki ljudi se tako puno trude....
I sad bi dobro došla izreka: ''Sreća se pronalazi u malim stvarima'' i ona: '' Osmjeh ne košta ništa, a donosi puno....''



AKo želite skinuti ovu sliku kliknite OVDJE


Puno smijanja i blistanja van želim.... =D

Slušajte

Vrijeme leti nošeno na krilima budućnosti, nosi sve pred sobom, i loše i dobro...Staro društvo više nije tu. Pomelo nas u cvijetu mladosti. Život nije lak-a što jest?! Čovjek je životinja koja se oslanja na um, al' ovih dana instinkt vodi glavnu riječ...
Life sucks!
Istina...Treba se izborit za svoje, uzet ono što ti pripada kada je to najpogodnije... Nikad ne posustaj u onome za čim živiš, dišeš, čezneš-san?!
Ne...
Java.
Boli me.
Teško dišem... Mučim se da dođem do riječi među svim ovim oholim ljudima, među svim ovim divljim zvijerima, jer njihovo je carstvo iznad mene...ja se trebam pokoriti. i okružena sam mnogim ljudima...a kao da sam sama,
Boem...
Luđak...
Martir?...
Mučenički podnosim tišinu.
Ah...Bol je nepodnošljiva....I ono za što sam nekada vjerovala da je moje... Srce, više ne kuca onim ritmom kao prije. Moje tijelo polako odumire... Moj duh biva izgnan kao nekakav uljez, kao nekakav virus. Više nije važno duhovno-svijet će tako reći. Fizika, to je svijet!
NE
NE
I NE !!!!!!!!!!!!!!
Patnja, zar da to zamijenim ravnodušnošću?! Bol, zar trebam biti robot koji ne osjeća ništa?! Tišina, zar bi trebala sposobna čuti istinu?!
NE
NE
I NE !!!!!!!!!!!!!!
Ti...zar želiš da ja budem ono što nisam??? Ne mogu se naviknit na činjenicu da me sve ovo umara i da nemam snage uzvratit ti istom mjerom!
Ne mogu vjerovati da sam ovoliko oslabila, da me žestina kojom sam nekada
mogla planine pomicati sada napušta i obuzima romantika i strast prema tebi...Ne mogu doći k svijesti da sam opsjednuta tobom! Ja nisam normalna!!!
Ja sam zbunjena!!!
A ti...
ti i dalje provociraš, i nazivaš pogrdnim imenima... Upireš prstom u mene i ismijavaš kad stigneš...A ja...što ja na to radim?!
Ništa!
Netko mi jednom rekne da se takvi ljudi kao ti trebaju izbjegavati, da na vas ne treba obraćat pozornost...Naposlijetku bi vam trebalo dosaditi. Ali ti si nešto posebno.
Energija.
Život.
Strast.
Smijeh.
NEVOLJA!?!
Ti si sve samo ne običan čovjek.
A ja...Ja sam sve samo hrabra ne!
Kukavica i bolesnik...
Jadnica...
Ja sam patnica.



Ako želite skinuti ovo sliku kliknite OVDJE!!!

Autor: Nepoznat
Sa nekog bloga neznan kojeg... Ako taj bloger naleti na ovo.. Nek se ne ljuti jer san sad naglasila da nisan ja pisala.. Ako hoće nek ostavi komentar i rado ću staviti link..

Uživajte u daljnjem čitanju, ako iko čita, a čisto sumljam jer nisan nikom rekla za ovaj blog... pozz.. =)

Znate kad smo bili mala dijeca i kad smo vjerovali u fairy tales, ta fantazia kakav će vam život biti, bijele haljine, princ na bijelom konju koji te odnese u ogroman dvorac na brežuljku.... Ležali bih ste noćima u krevetu i zatvorili oči i našli bih ste se u vjeri da postoje: Djed mraz, Zubić vila, Princ na bijelom konju, bili bi tako blizu njima da bi ih mogli dotaknuti... Ali u međuvremenu odrastemo, i jednog dana otvorimo oči i fairy tale o kojoj smo sanjali nestane... Većina ljudi se okrene stvarima ili ljudima kojim mogu vjerovati. Ali te stvari je teško ispustiti iz bajke potpuno jer svatko ima malu nadu i vjeru da će jednog jutra otvoriti oči i da će im se to ostavrit....

Na kraju dana vjera je smješna stvar. Preokrene se kako to nisi očekivao. To je kao kad jednog dana shvatite da je fairy tale malo drugačija nego što smo je sanjali... Dvorac, i nije dvorac... I nije važno: ''Živjeli su sretno do kraja života...'' Važno je biti sretan sad u ovom trenutku.


<<<<<




Ako želite skinuti ovu sliku kliknite OVDJE

Split, 21. XI. 2008

Prva školska zadaća

Na ovom svijetu živi oko šest ipo milijarda stanovnika.... Mogli bi ih nazvati kapima koje grade slap.... Znaći šest ipo milijarda kapi gradi slap. U ovoj zadačnici je moj zadatak da napišem što moja kap predstavlja i pridonosi tom velikom slapu.
Mislim da ja ne predstavljam puno tom slapu. Ipak ja san jedna naprama milijardama kapi. Svojim dijelima pridonosimo sjaju našeg slapa.Ne kažem ja da sam dobra i da sam krasna. al moramo priznat da ima puno boljih, ai i gorih od mene.. Ja dajem sve od sebe da pridonesem, al to nije puno.. kako će bit puno kad je još milijarda kapi? Puno ljudi je uvjeren da oni puno donose slapu, al se varaju.... naravno postoje kapi koje se sakrivaju iza drugih i ništa ne rade pa se kite tuđim perijem...Ja se trudim postat boljim čovjekom... pitanje: kako uopće postati boljim čovjekom? Uvidjeti grješke od jučer i ne ponoviti ih danas.. zvuči tako lagano, al je vrlo teško... večina ljudi su jaki u riječima.... Gdje su im djela??? Nisam filozof iako bi me neki sad svrstali mešu njih.. ja tako mislim i to je moj stav... Jer moram uči u svijet odraslih da me ne svrstaju među filozofe?? Jel me smatrate filozofom jer mi je samo 14.?!?! Al ovo nije i nesmije biti zaključak ove zadačnice...
Svi ljudo pridonose onoliko koliko mogu, to je malo gledano na sve ljude, al ipak je to za njega samog pojedinca puno... Pridonosimo slapu ljubavlju, poštivanjem, svim dobrim dijelima i postajanjem boljim čovjekom.....



Ako želite skinut sliku kliknite OVDJE

Zašto to ime?? Pa... Svi kad smo bili mali čitali smo bajke s princezama i tim sranjima...I svima je opće poznato da počinje s :'' Živjela jednom davno na prekrasnom mjestu....'' ili ''Jednom davno neznam točno kada...''', a završava s '' Žijeli su sretno do kraja života''... Princeze bi spavale u ogromnim krevetima s lijepim pogledom na livadu, leptiriće, ružice, tulipaniće i tako dalje... Uvijek su bile dobre i svi bi ih slušali, imale su savršen život, sluge i love... Pomagale bi siromašnima.... Onda jednom bi se pojavio princ na bijelom konju i zaprosio bi je... Ona bi pristala i tada bi došao završetak.... Kad kažemo riječ princeza mogu se kladit da odma pomislite na bajku... Priznajem ti autori imaju bujne snove...
Stvarno i ja bih htjela da mogu samo linčarit imat mater kraljicu i neić u školu.. Sve šta bi treala radit je trep trep okicama i gledat sa prozora leptiriće i onda: Puf! Eto ti princa na bilom konju, zaprosi te i udaš se za njega i živiš do kraja svog života sretno s osmjehom na licu... Bolesno!

Bilo bi stvarno lijepo i krasno da je tako.... Al ne.... Neki đava se tria dogodit pri stvranju ljudi pa su odlućili da se moramo namućit, da osvojimo princa u bilim patikama (ne na konju...) i potrudit se da se veselimo leptirima i tulipanima.... I da imaš mater kraljicu, a ne neku izdrkanu (ja iman kraljicu... )....
Ako pojam princeza ima znaćenje ono u bajci ja definitivno nisan jedna od njih, al ako je princeza cura koja živi normalan život i NE IZLUĐUJE onda bi ja mogla bit jedna od njih... To su prave princeze koje se suočavaju s problemima, a ne gledaju tulipane kroz prozor i čekaju princa na bijelom konju, da dođu do završetka i da neko dite zatvori knjigu i kaže: ''gotovo''



Ako želite skinut sliku kliknite OVDJE

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.